Zoki je Petar Pan, dječak bujne mašte koji živi u zemlji koju samo on vidi. Još da leti pa da odleti

Ne mora se Plan 21 analizirati do besvijesti da bi se shvatilo kako je hrvatska stvarnost sušta suprotnost izmaštanoj Milanovićevoj zemlji Nigdjezemskoj iz priče o Petru Panu. Ondje bi Izgubljeni dječaci samo zamislili hranu i već bi je bilo u izoblju.

Vlada Zorana Milanovića jest skupina uglednika i uglednica kojima je futur omiljeno glagolsko vrijeme djelovanja. Budućnost je nešto lijepo, bogato, pravedno za što se vrijedi žrtvovati, patiti i gladovati. Jer, samo što nije stigla i čeka nas već iza prvoga ugla. Prezent, odnosno, sadašnjost u kojoj se narod koji je tu vladu izabrao grčevito bori za koliko – toliko dostojanstven život i sve više siromaši, za nju je nebitna stvar. Viziju bogate i sretne Hrvatske vidi samo vlast, a narod je sačinjen od četiri i pol milijuna bedaka koji je ne mogu vidjeti, spoznati, namirisati pa ni naslutiti. Primjera za to je mnogo.

Pamflet za osvajanje vlasti

Sve je zapravo počelo čuvenim kukuriku Planom 21. Njime je tadašnja udružena oporba na čelu s Milanovićem i Čačićem ponudila Hrvatima bolji život čim dođu na vlast. Razlog zbog čega bi građani trebali i morali glasati za njih naveden je petoj točki Programskog okvira tog koalicijskog pamfleta koji je poslužio za osvajanje vlasti. Ondje je zapisano: ‘Stranka na vlasti svakodnevno se sve više zapleće u mrežu vlastite nesposobnosti i bezidejnosti definiranja strateške vizije razvoja društva i pokretanja gospodarskoga oporavka. S jedne strane, nude populistička rješenja, kupuju lažni socijalni mir i izbornu potporu javnim novcem, a s druge guraju građane u sve dublji bezdan preživljavanja.’

Odmah iza toga vlastohlepni autor ide korak dalje pa pojašnjava: ‘Trebaju nam promjene prema otkrivanju i održavanju perspektive razvoja i napretka. Naša koalicija najavljuje promjene – promjene koje će oživjeti gospodarstvo kao podlogu razvitka, koje će teret reformi ravnomjernije podijeliti između bogatih i siromašnih, koje će omogućiti odgovornu, funkcionalnu i poštenu upravu, koje će racionalizirati potrošnju i javni rashod, a osigurati standard građana, koje će uvesti pravo zajednice na dio dobiti koju pojedinci izvlače ekstraprofitom, pretvarajući tuđi rad u svoju imovinu. Mi najavljujemo promjenu prirode hrvatskoga kapitalizma i konačni odmak od prakse kapitalizma perifernoga, nekontroliranog, pa i nezakonitog profita, bogaćenja na štetu nacionalnih interesa i podcjenjivanja i odbacivanja prava rada i radnika.’

Sve što su zamjerali sada rade i sami

Što sada, devet mjeseci od izbora, imamo od ovoga? Ništa, osim spoznaje da se sve gore napisano može doslovce primijeniti na autore teksta koji sada obnašaju vlast.

Pitanja se sama nameću:

Koju nam je to perspektivu razvoja ponudio genijalni gospodarski vrač Radimir Čačić?

Je li najavljena prodaja Hrvatske poštanske banke i Croatia osiguranja dio te razvojne perspektive?

Gdje se to dogodila racionalizacija javne uprave, kad je novozaposlenih državnih kancelarijskih nametnika više za tri tisuće?

Je li premijerovo ljetovanje u vili Bakarić doprinos smanjenju potrošnje i javnih rashoda?

Da li će moguće ukidanje otkupa plastičnih, staklenih i limenih boca i konzervi donijeti više mlijeka i kruha na stolove onih koji zahvaljujući svakodnevnom kopanju po kontejnerima još uvijek nisu pomrli od gladi?

Je li porez na nekretnine bešćutnog poreznika Linića doprinos pravu zajednice na dio dobiti koju pojedinci ostvaruju ekstraprofitom? Je li svaka hrvatska kuća, svaki obiteljski dom izgrađen na ekstraprofitu ili je podignut zahvaljujući višegodišnjem odricanju i štednji od teško i pošteno zarađene plaće? Bi li rumeni gospodin Linić bio zadovoljan kada bi Hrvati rasprodali svoje stanove nekim njemačkim Hansovima ili engleskim Johnovima pa da kod njih budu podstanari?

Je li nedavno ukidanje prava iz kolektivnih ugovora i smanjenje plaća profesorima, učiteljima i ostalima bilo uvažavanje i dodatno povećanje prava rada i radnika?

Ne mora se Plan 21 analizirati do besvijesti da bi se shvatilo kako je hrvatska stvarnost sušta suprotnost izmaštanoj Milanovićevoj zemlji Nigdjezemskoj iz priče o Petru Panu. Ondje bi Izgubljeni dječaci samo zamislili hranu i već bi je bilo u izoblju.

Komunistički mentalitet i rječnik

Jednom mi je prigodom Zdravko Tomac govorio kako je sadašnja vlast u Hrvatskoj slična onoj komunistićkoj za vrijeme Jugoslavije:

– Oni su preuzeli taj komunistički mentalni sklop i model ponašanja. Koliko su samo komunisti puta govorili da je sve ono što danas radimo, zašto se odričemo i trpimo samo zato da bi nam budućnost bila bolja. Svjetliju budućnost i bolji život ‘budućim pokoljenjima’ obećavali su Titovi komunisti, a to sad čine Milanović i Čačić.

Netko može reći kako je predizborno obećanje jedno, a obnašanje vlasti nešto posve drugo. Prigovor stoji i treba biti konkretan, pa ćemo način djelovanja ove vlasti prikazati kroz dva konkretna primjera. Jedan je katastrofalna suša, a drugi je porast nezaposlenih kojih će ove godine biti oko 350.000 (vjerovali ili ne).

Jakovina je neprijatelj seljacima

Kao što se zna, Hrvatsku je ove godine poharala suša kakve nije bilo stotinu godina. Najviše su stradala slavonska kukuruzišta, a šteta je dosad procijenjena na 1,2 milijardi kuna. Čovjek iz vlasti koji bi trebao pružiti Slavoncima ruku spasa i riječi nade svakako je ministar poljoprivrede, ministar Tihomir Jakovina. Umjesto toga, on izgovara riječi koje seljake udaraju kao mokra krpa po glavi. Jakovina neće pomoći jer u državnoj blagajni vlada veća suša nego na kukuruznim poljima. Umjesto pomaganja, sada i ovdje, po već uhodanoj navadi priča bajke u futuru. Tako za sredinu rujna najavljuje sastanak s osiguravateljima o pronalaženju modela osiguranja od suše, a u vrlo dalekom futuru najavljuje navodnjavanje svih slavonskih polja. Osim toga, kao još jedan futur, Jakovina obećaje isplatu poticaja seljacima već u siječnju sljedeće godine. Naizgled, ali samo naizgled, on je čist jer je učinio sve što je u njegovoj moći. A nije. Jer, više od milijardu kuna štete nije posljedica suše koja je trajala desetak dana već je posljedica dugog, višemjesečnog razdoblja s malo ili nimalo oborina. Suša je, govore agrometeorolozi počela još u ožujku. Dakle, uvaženi ministre Jakovina, imali ste travanj, svibanj, lipanj i srpanj da pronađete neko rješenje. Kolovoz vam ne računamo jer ste ionako bili na godišnjem odmoru. Nije li tih prošlih mjeseci Jakovina mogao razgovarati s osiguravateljima, primjerice? Je, ali eto nije…

Mrsić nešto promrsio o nezaposlenima

Sve brojnija vojska ljudi čije će probleme ova vlast iz Zvjezdanih staza rješavati u budućnosti jesu nezaposleni. Njih je doslovce svakim danom sve više: danas ih je 300.000, a već u prosincu će ih biti očekivanih 340.000. Kako sam i na vlastitoj koži osjetio što je to ostati bez posla, te zbog toga biti manje vrijedan, izopćen, nemoćan i ovisan o drugima, razumijem tu kolonu nesretnika i suosjećam s njihovom mukom. Ali, i njih, baš kao i seljake, u budućnosti čeka pravi raj. Ministar rada koji brine o sudbini nezaposlenih hrvatskih očajnika Mirando Mrsić kratko je o svemu tome promrsio:

– Broj nezaposlenih će se povećati, no Vlada će do 1.siječnja 2013. donijeti nove mjere aktivne politike i nadamo se da će one dati rezultate.

Koje su to ‘mjere aktivne politike’ i kakve će rezultate možda dati, zna samo uvaženi ministar rada M. M., jer nije dao pojašnjenje onoga što je rekao. Kolona nezaposlenih tragičara tako je – eto – zaslužila samo jednu rečenicu od svog resornog ministra. Dakako, opet u futuru. To što ti ljudi i članovi njihovih obitelji koje su nekada uzdržavali svojom plaćom danas možda nisu imali što za ručati, nije njegov problem. Ostaje im tek čekati bolju budućnost koja, navodno, stiže 1. siječnja 2013. godine.

Svim ostalim stanovnicima ove države, pak, preostaje iščekivati nove parlamentarne izbore i nadati se da će na njima pobijediti neki novi ljudi koji će svojom sposobnošću znati rješavati njihove aktualne, sadašnje probleme i ne živjeti i obećavati fiktivnu, nikad dočekanu budućnossti.

Dat će Bog i Hrvati da se to dogodi.

2 misli o “Zoki je Petar Pan, dječak bujne mašte koji živi u zemlji koju samo on vidi. Još da leti pa da odleti”

  1. Trpijeli su Hrvati sve i svašta pa će pretrpijeti i ovo i nikada pa ni sada nisu se nadali nekom čudu. Prevarili ih strani pa i domaći no uvijek su opstali pa če opstati i sada. Ne nadaju se Hrvati da će doći netko tko će riješavati njihove probleme, već se nadaju da će na vlast doći netko tko će im dati da od svoga poštenoga rada mogu pošteno i ponosno živjeti.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *